I samo sada razumes da maturanti su deca... cak i lica im nisu lica odraslih osoba

For some reason I don't feel like I'm a graduate.
Maybe it's because the last several months were sort of preparation for quitting studying, and two important occasions (exam and paper) were preliminatory stages of graduation, each with speeches and food. And "do you really believe it" was heard, I think, after the exam. So: not many classes, these events, and also me and the subdepartment, un-formal settings, me feeling not  really different from those who have left the Uni several years ago and still are participating in conferences and stuff.

teaching English...

... is about learning different people's wonderful stories. They can inspire you.

A sto se tice ove firme -- sve je u redu (wszystko v porzadku): mislim da nece biti bas tesko napustit ovi posao. Manje-vise ok.
Jutro. Sef dolazi u sobu i prica sa devojkom, mojom kolegicom, na nemackom.
E-posta. Neverovatno duhovito pismo Dase o "feminine squad" gde naziva kolegice "damsels", prica nesto o Princu Carming-u i kaze, da jedan momac, koji nije izdrzao ovih prvih 2 meseca, odlazio je zbog njihovog plana. Duhoviti Orel ("adminuski" i uopste njegov stil, i cini se da to je ovi redaktorski stil -- ljudi se igraju sa recima poput "vot", "ljubeznostj").
Pa hrana. Joj. Evo sta znaci -- devojka ne zna da dobro kuva. Cini se da za mene to je najvaznija prednost posla.

Hm. Al u subotu bila sam sretna jos ne ynajuci nista o poslu, bila sam odusevljena bonusima itd. Al sada -- jooj, kako je dosadno!

Wherever I go, whatever I do, I'm a novice. Dancing. Playing the flute. Working. Speaking German and Croatian. Isn't that annoying -- and how to get rid of it. To focus on one and only hobby or field?

ma šta ću

Zaposlila sam se u jednoj super firmi, baš sam bila sretna i zadovoljna, jer tokom intervjua bila sam pametna i dobro sam pričala Engleski, plaća je mnogo više nego što sam mogla da očekujem, a ljudi su dobri.

A sada ne znam. Šta ću i šta želim? Stvar je u tome da već na intervjuu pričali su o unaprećenju. Zabrinuta sam jer samo nakon godine dana ili tako nešto postat ću pravi prevoditelj, i to znači da bit će potrebno da izabram jedno ili drugo, SAD ili posao, karijeru. A karijera to nije univerzitet, ne možeš na 5 godina odlazit negde pa vratiti i raditi isti posao.

A još doktorantura RGGU i mogućnosti koji ona nudi: Erazmus i drugi prednosti međunarodne saradnje (Europa, Srbija, možda čak i Engleska). A još treba da bavim nečim, frulom, pevanjem, plesom. Srećom nemam momca, malčice je lakše kada nemaš problema bar u ljubavnom životu.

Evo, pre nedelju dana želila sam da postanem Ph.D., bar u ovom eseju za Dandi.

A želim li baviti naukom? Ma kako da ne bavim naukom! 5 godina sam ovo radila. Tek sada vidim da postoji i još neka mogućnost. Ok, ne tek sada, ali...

vreme

Kod roditelja. Smotrim sa tatom stare poštanske marke, i on stalno komentira: ovo je valjda iz vremena pre rata... ovo je iz vremena prvog svetskog rata... I tako dalje. I čudno: historija izgleda nekako drugačije, i sećam se ovih starih stvari -- sećam se njih kao ideja, jer ne pamtim skoro ništa -- stvari poput bakinog svedočanstva o bolesti, njezinih fotografija ili vaza. Nešto staro, mirno, nešto što ima ovaj čudni, stari miris.
Tako i istorija u ovom albumu sa markama nije strašna, mirna je i malčice tužna, čak i kada reč je o ratu. A malo mi se plaka kad mislem na Nemačku u vreme rata.